Opis
Rodio se 1. ožujka 1934. godine u Zagrebu u obitelji slovenskih korijena.
Školu primijenjene umjetnosti završio je 1953. godine. U Zagrebu je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Ljube Babića.
Za profesore je imao poznate umjetnike kao što su Krsto Hegedušić, Vjekoslav Parać, Vid Mihičić, Matko Peić i ine. Od 1960. započinje njegova profesionalna karijera samostalnog umjetnika.
Prvi put je izlagao – s mladima – 1958. godine, dok je samostalno prvi put izložio svoja djela 1961. godine. [2]. Bilo je to u Zagrebu u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti.
Za tu je izložbu i sentimentalno vezan jer je na njoj upoznao svoju buduću suprugu.[3] Ukupno je samostalno izlagao više od stotinjak puta u domovini i inozemstvu. Likovni kritičari su ga uvrstili u slikare poetskog nadrealizma. Europski galeristi su ga prepoznali.
Uvršten je u antologije figurativnog slikarstva 20. stoljeća. O njemu su pisali Giorgio Segato, Alain Bosquet, Stephane Rey, Paul Caso i ini. Članci o o Jordanovom slikarstvu izlazili su i u novinama kao što su to Le Soir i Le Figaro. Bavio se i grafikom i ostavio je iznimno brojne mape. Okušao se i u kazalištu kao scenograf. Napravio je scenografiju Verdijeve opere “Simon Boccanegra” u HNK-u Zagreb. [1]
Bio je redovni profesor katedre za crtanje i slikanje na Akademiji likovnih umjetnosti. U istoj ustanovi bio je dekan. Sredinom 1990-ih skupa sa Stipom Sikiricom i Miroslavom Šutejom suosnivač Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu gdje je bio i pročelnik studija za slikarstvo te dekan. [1]
Ostavio je traga u sakralnoj umjetnosti: zagrebačkoj crkvi sv. Antuna izradio je četrnaest postaja Križnog puta, u zagrebačkoj kapeli sv. Dizme, crkvi sv. Frane u Splitu, crkvi sv. Marka na Plehanu, crkvi sv. Franje u Tuzli, župnoj crkvi u Osoru i dr. Djela su mu i u Vatikanskom muzeju sakralne umjetnosti.
Autor je svečanog zastora Harmica u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Zastor je izveo Rudi Labaš. [1]
Preminuo je 12. ožujka 2019. u 86. godini.[1]
